Obitelj ide sporednom cestom kroz pustinju gdje su se nekad odvijali nuklearni eksperimenti. Tamo ih dočekuje obitelj krvožednih mutanata kojima je na pameti prvenstveno kanibalizam.

Kamera obiluje netipičnim kadrovima i zanimljivim detaljima, dok montažer očito ima fetiš prema oštrim rezovima koje upotpunjuju zvukovi koji asociraju na rezanje nečega žiletom.

The Hills Have Eyes mi uopće nije bio strašan ali što se tiče krvi i mesa, ovaj film je definitivno krajnje brutalan. Nije se štedilo na eksplicitnim scenama i užasa ima u izobilju. Svaki ljubitelj žestokog horrora gdje se krv mjeri u hektolitrima a otkinuto meso na tone, ovdje će doživjeti nirvanu.

Najveći mutant, majstor koji sjekirom operira vještije nego iskusni drvosječa iz Kanade, me neodoljivo podsjeća na simpatičnog deformiranog frajera iz meni drage avanture The Goonies koju sam gledao sigurno 20 puta. Iz tog razloga mi jednostavno nije mogao djelovati opako.

Zapamtite, autoceste i asfaltirane ceste postoje s razlogom. Svaki put kada u nekom filmu vidim da postoji netko ko misli da su sporedne zemljane ceste koje vode u pustinju romantične ili da se iz nekog opskurnog razloga njima može skratiti put (jer autoceste se obično rade tako da nam otežaju putovanje, jelda?), završi kao ekipa u ovom filmu. Neka.