Shoot ‘Em Up (2007)
Znam. Tko mi je kriv da idem gledati film ovako očito glupog naslova i da se i na trenutak usudim pomisliti kako neće čitav film biti samo jedna velika pucnjava? Scena za scenom, sve isto: muzika, napetost, oružje i “domišljati” one lineri koji su proslavili akcijske zvijezde 80-ih. Shame on me.
Ako izuzmemo scenarij i dijaloge na razini najjadnijih akcija, dobivamo film koji je nabijen vrhunskom dinamikom. Dobre strane filma su definitivno sirovi vizualni identitet, dobra fotografija i brutalna montaža.
Ekipa koja se skupila u ovom glumački nezahtjevnom opusu pucanja je stvarno dobra. Tako ćete ovdje gledati kako prema Clive Owenu sam Rambo ispada Dalai Lama, zabavljati će vas Monica Bellucci i vrhunski Paul Giamatti koji je pogođeni negativac.
Zašto u ovakvim filmovima uvijek imamo pozitivca na kojeg puca oko 150 profesionalnih ubojica i nikada ga nitko ne može pogoditi dok on njih bez problema uništava jednog po jednog? Akcija je jedno, Running Scared je odličan primjer toga, ali ovo je već čisto bahaćenje koje vrijeđa i najnižu inteligenciju.
Ako želite doslovce ugasiti mozak i pobjeći od stvarnosti na 86 minuta a volite ostavštinu Seagala i Van Dammea, ovo je film za vas. Daleko je bolje napravljen od onoga što su nam ta dva momka ponudila ali i dalje je to vuk u ovčoj koži.
