Moram priznati da sam sa velikim očekivanjima otišao u kino. Ipak je to Matanić, jedan od rijetkih redatelja čije filmove uistinu cijenim i smatram da sam bogatiji kao osoba nakon što ih pogledam. Ovaj redatelj ima rijetku moć da gledatelja izbaci iz svakodnevnice i dotakne pričom tako da ga natjera da pogleda u samu dubinu svoje duše.

U malom selu usred ničega žive nesretna djevojka (Areta Ćurković), perspektivni nogometaš (Krešimir Mikić) i škrti seljak (Ivo Gregurević). Film prati ispreplitanje njihovih unutarnjih života i svakodnevnice sa besperspektivnom okolinom u kojoj su se našli usred glasanja za ulazak u EU.

Krešimir Mikić i Ivo Gregurević su zbilja odlični ali genijalna Areta Ćurković me naprosto osvojila. Odigrala je hrabru ulogu i utjelovila lika koje zrači beskrajnom tugom i nezadovoljstvom do granice boli. Kamera strateški prati osjećaje likova i pomno odabranim tehnikama naglašava ozbiljnost trenutka. Uživao sam u svakom kadru.

Moram priznat da dugo nisam doživio ovako snažan film koji me nekoliko puta pošteno naježio a na kraju gledanja ostavio sa težinom u prsima. Iako se radnja događa daleko od grada, od života na koji sam navikao, uspio sam se poistovjetiti sa likovima i osjetiti, bar na trenutak, kako se oni osjećaju. Kino Lika vam približava težak život u malom selu, neimaštinu, nedostatak ljudske topline, razumjevanja… Nikada nisam na filmu vidio tako brutalno tužno negiranje ljubavi, same biti onoga čemu svaka osoba u svom životu teži.

Kino Lika je pravi film, razlog zašto volim filmsku umjetnost i zašto imam snage pogledati tonu sranja tražeći one rijetke filmove vrijedne pažnje. Hrvatska je sretna što ima Matanića a vi napravite ispravnu stvar i pogledajte “Kino Lika” u kinu. Zar postoji bolji način da se podrži ovakav film?