Od samog početka pisanja ovog bloga imao sam želju predstaviti čitateljima mlade ljude iz naših područja koje se bave filmom te stvaranje amaterskog filma općenito. Konačno sam tu ideju realizirao pa mi je veliko zadovoljstvo predstaviti vam Ivicu Pustičkog, velikog zaljubljenika u akcijski žanr s kojim sam imao mnoge konstruktivne rasprave kada je u pitanju kvaliteta takvih uradaka. Čovjek je opširna enciklopedija detalja vezanih za američki i azijski film te se nadam da će jednoga dana imati priliku sjesti u redateljsku stolicu pravog akcijskog blockbustera.

Prvo slijedi životopis a ispod toga iscrpan intervju gdje možete saznati više o snimanju akcijskog trilera Dragonrage gotovo bez budžeta, softveru, opremi te tehnikama i savjetima koji vam mogu poslužiti u vašem stvaralaštvu. Siguran sam da će savjeti koje Ivica dijeli biti vrlo interesantni te vam dati poticaja da se i sami uhvatite kamere.

Ako želite kontaktirati Ivicu možete to napraviti putem komentara uz ovaj post ili direktno preko njegovog filmskog bloga.

Životopis

Ivica Pustički je rođen u Zagrebu 1982. godine. Film ga je počeo interesirati još od malim nogu kada se upoznao sa borilačkim i akcijskim filmovima (i glumcima tipa Van Damme, Schwarzenegger, Stallone). Pokojni otac ga je zainteresirao za filmove John Waynea, Clint Eastwoda, Steve McQueena, te za mnogobrojne stare klasike koji su na njega uvelike utjecali.

Završio je srednju školu Primijenjenih Umjetnosti i Dizajna u Zagrebu na odjelu za scenografiju te nakon toga upisao Akademiju Likovnih Umjetnosti, odsjek za animirani film i nove medije. Tijekom studiranja je i sam snimio film - “Dragonrage” (Zmajev bijes), polusatni akcijski triler o plaćenom ubojici koji se želi povući iz tog posla ali mu njegov poslodavac to ne dopušta.

Osim filma, Pustički se bavi ilustracijom dječjih knjiga, kolekcionarstvom filmova, crtanjem stripova te izradom specijalnih efekata za reklame u firmi koja se bavi produkcijom reklama i filmova. U svojoj bližoj i daljnjoj budućnosti želi se profesionalno baviti filmom.

Koji je po tebi najzahtjevniji dio procesa snimanja filma?

Kod amaterskog filma je gotov sve zahtjevno u manje/više podjednakoj mjeri i o tome bi se dalo naširoko raspravljati. Ali možda najzahtjevniji ali ujedno i najvažniji dio u cijelom procesu nastanka bilo kojeg filma, a posebice amaterskog, je priča. Ona je temelj cijelog projekta, tim više ako nemate novaca da napravite neku vizualno atraktivnu poslasticu tipa “Pirati s Kariba” i tako oduševite sve gledatelje već ih morate oduševiti nečim drugim - privlačnom radnjom.

Već samo smišljanje i pisanje priče je i te kako zahtijevno pošto treba imati na umu neka ograničenja koja amaterski film postavlja. To je prvenstveno nedostatak novca i tehničke mogućnosti, odnosno nemogućnosti, koje vas spriječavaju u nekim stvarima. Pisanju scenarija za amaterski film se može pristupiti na dva načina:

1) Prvi je da tijekom pisanja razmišljate unutar svojih mogućnosti i budžeta ukoliko ga uopće imate, te svoju priču prilagođavate tome i potrudite se napisati što pametniju radnju koja će privući i zainteresirati gledatelje napetim twistovima i zapletom - za čiju realizaciju vam neće trebati mnogo para kad ih i onako nemate.

2) Drugi je pak način da jednostavno oslobodite svoju maštu i raspišete se pa onda kasnije razmišljate kako ćete, gdje i na koji način snimiti nešto za što bi vam na prvi pogled trebalo barem nekoliko tisuća, ako ne i milijuna kn. Primjeri su masovne bitke, eksplozije i tome sl. To je isto dobar način pisanja jer vam onda kasnije u procesu planiranja i pripremanja za snimanje proradi kreativnost koja je itekako dobrodošla, bilo da je riječ o amaterskom filmu ili ultra skupom spektaklu a koja može rezultirati izvrsnim i inovativnim rješenjima. U krajnjem slučaju ako je nešto zaista i neizvedivo možete to jednostavno izbaciti iz priče ili prilagoditi tako da bude izvedivo.

Naravno sve ovisi o tome šta zapravo želite snimiti - izbor je vaš. Npr. kada sam ja išao raditi svoj film prije par godina razmišljao sam na ovaj drugi način, tj. htio sam publiku impresionirati vizualnim aspektom filma dok je priča bila sasvim sporedna stvar. Pa sam onda u radnju išao utrpati što više akcijskih scena koje će na ekranu izgledati spektakularno i koje nikad prije nisu viđene na Hrvatskom filmu, što mi je djelomično i pošlo za rukom. Ali, s današnjeg gledišta, to je ujedno bila i pogreška te trenutak zaluđenosti, tako da svima preporučam da se s jednakim entuzijazmom usredotoče i na priču kao i na vizualni izgled filma.

Ako izuzmemo vječni nedostatak novaca i opreme, s kojim se još problemima ti kao mladi filmaš susrećeš i kako ih riješavaš?

Problemi se nalaze na svakom koraku, posebice kad nemate ni novaca ni (kvalitetnu) opremu. Zapravo mi amaterski filmaši smo poput Don Quijotea jer se neprestano borimo sa vjetrenjačama u svojim nastojanjima da snimimo svoj film praktički iz ničega. A isto tako smo zbog toga često i predmet ismijavanja jer ljudi oko nas to naše nastojanje da snimimo film vide ko neku vrstu dječje igre. Svi koju se spuštaju u tako nešto će nebrojeno puta imati prilike čuti izjave tipa “Pa zar ti nemaš nešto pametnije i ozbiljnije za raditi u životu nego se igrati sa kamerom” i tome slično. Ali krenimo redom.

Vjerojatno jedan od prvih problema na koji će mnogi naići nakon što budu imali gotovu priču je kako pronaći ekipu i uz to još i kvalitetnu. Naime, iako ima zainteresiranih za takvu vrstu projekata, teško je pronaći ozbiljne ljude s kojima se može surađivati. Svi snimanje amaterskog filma vide kao dobru zafrkanciju gdje će se malo zabavljati, glupirati, kreveljiti i tome slično, te onda otići doma i nastaviti dalje sa normalnim životom. To je u redu ukoliko vi zaista želite snimiti neku trash zafrkanciju tipa Bore Lee koju nitko neće shvaćati ozbiljno i koja će sama po sebi izgledati smiješno. Ali ako želite publici ponuditi nešto ozbiljnije i ako želite da oni vaš uradak shvate ozbiljno a ne kao neki trash film bez obzira kojeg žanra vaš film bio, onda je to već problem. Problem je tim više veći jer vi te ljude vjerojatno ne možete platiti već računate samo na njihovu dobru volju i to da zbog vas i vašeg filma iskoriste i “upropaste” svoje slobodno vrijeme, a onda od njih još tražite da izvode sve i svašta ispred kamere. Mnogi će se tada jednostavno oglušivati na vaše zahtjeve i savjete te raditi po svome, ili pak jednostavno nećete, unatoč svom silnom trudu, uspjeti izvući iz njih ono što želite jer oni jednostavno ne shvaćaju što vi točno tražite ili ne mogu to izvesti pošto naravno nisu profesionalni glumci. Jedino što možete onda učiniti jest da u montaži izvučete ono najbolje i sakrijete nedostatke, ako je to ikako moguće.

Također, kako većina ljudi radi, tu je i pitanje rasporeda snimanja i usklađivanja međusobnih termina kako se na dan snimanja ne bi dogodilo da vam se osoba koja igra glavnu ulogu iz nekog razloga ne pojavi. To također zna biti problem, posebice ako ljudi ne shvate ozbiljno vas i snimanje filma nego kao što ranije spomenuh, jedan oblik zafrkancije.

Teško je pronaći i odgovarajuće lokacije, tim više što vi kao amaterski filmaš koji snima svoj film bez gotovo ikakvoga budžeta nemate dozvole za snimanje na javnom mjestu. Sve je u redu ako se radnja vašeg filma odvija negdje u prirodi, nekom stanu, autu… to možete snimiti u bilo kojoj šumi gdje vas nitko neće smetati ili u svom osobnom stanu ili autu. Ali ako se vaš film odvija na nekom javnom mjestu kao što je recimo Trg, neki hotel, kafić, noćni klub i tome sl., e onda će te se morati snalaziti kako to snimiti, gdje i kada. Daleko do toga da su to nerješivi problemi, ali iziskuju malo više vremena i planiranja da bi ih se riješilo.

Tu je i mnoštvo tehničkih problema u post-produkciji filma uzrokovanih većinom lošom tehnikom i programima jer si bolje niti ne možete priuštiti. I to su rješivi problemi, ali ipak vam uzrokuju glavobolje dok vi pokušavate napraviti svoje buduće remek-djelo na slabom računalu i pri tome vidite svaki peti frame.

Dakle kao što rekoh na početku, problemi se nalaze na svakom koraku. Ali na kraju krajeva, okvirno gledano, najveći problem su uvijek ljudi - bilo da se radi o glumcima, ekipi iza kamere, ljudima koji će vam posuditi/iznajmiti opremu, prostor i tome sl. - a probleme sa ljudima je uvijek najteže riješiti jer su ljudi čudna bića.

Dok si snimao svoj prvi film, za koje stvari si otkrio da su posebno teške a mislio si da su jednostavne i suprotno?

Pa kad danas gledam na to kako je nastajao taj moj prvi i za sada jedini film ne sjećam se da mi je tada nešto bilo posebno teško i komplicirano. Ali opet da je bilo problema, bilo ih je, i nije sve baš išlo baš “ko po loju”. Ali ti problemi su bili većinom tehničke prirode uvjetovani lošom opremom.

Ekipu sam okupio relativno brzo jer su to sve redom bili moji prijatelji (i jedna prijateljica) koji i sami obožavaju film te ih i nije bio neki problem nagovoriti da glume. A olakotna okolnost je bila i to što priča nije zahtijevala više od 10 likova u cijelom filmu niti neke masovne scene pa sam sve kandidate za svih 10 uloga pronašao u roku do samo dan-dva.

Doduše, tijekom samog snimanja je bilo nekih problema sa nekima od njih jer nisu htjeli slušati moje prijedloge i savjete pa smo zato mnoge scene ponavljaju i po nekoliko puta dok ih nismo izveli onako kako sam ja to zamislio. A neki od njih pak jednostavno nisu bili stvoreni za glumce pa unatoč velikom trudu nisam uspio izvući iz njih ono što sam htio.

Rekvizite i opremu smo također nabavili relativno jednostavno. Neke rekvizite (oružje i odjeća) smo većinom kupili sami. Sjećam se recimo da smo bili kupili dvije nove košulje, svaka je koštala po 50 kn da bi ih onda sljedećeg dana razderali i zaprljali umjetnom krvlju i na kraju krajeva bacili u smeće, ali nije nam bilo ni najmanje žao. Druge smo rekvizite pak (tipa lažni novci, torbe i ostalo) napravili sami ili donijeli od kuće. Kameru kojom smo snimali film nam je posudio jedan od frendova koji je ujedno u filmu i glumio gl. negativca. Istina, ta kamera s današnjeg gledišta i nije bila neke kvalitete te su gotovo sve noćne snimke ispale jako loše, pune smetnji, ali tada nismo mogli ništa bolje nabaviti. A niti ja nisam znao neke trikove koje znam danas a koji bi mi bili uvelike pomogli da film cjelokupno vizualno izgleda bolje i skuplje. No bit će još prilika za to.

Djelomični problem je predstavljalo snimanje na vanjskim lokacijama odnosno eksterijerima. Naime, neke od tih scena koje su se snimale na otvorenom su bile akcijske sekvence a kako mi definitivno nismo imali dozvole za snimanje na otvorenom, i još k tome dozvole da možemo naokolo trčkarati sa oružjem u rukama (pa makar i sa plastičnim), morali smo se snalaziti. Tako smo recimo jednu cijelu sekvencu, eksploziju u podzemnoj garaži snimali ispred green screena jer za snimanje u pravoj javnoj garaži zasigurno ne bi smo mogli nabaviti dozvolu a niti bi tu sekvencu mogli snimiti “na divlje” i za stvarno.

Jedan od većih problema se pojavio kasnije kada je na red došla obrada snimljenoga materija i montaža. Tu su se pojavili raznorazni tehnički problemi. Em što je snimljeni materijal bio prevelik da se kompletno prebaci na hard disk kompjutora, em što program za montažu nije mogao normalno obrađivati taj sirovi materijal kada je on napokon bio prebačen na računalo. No, to smo relativno brzo riješili i kad sam se ufurao u montiranje sve je išlo dosta brzo.

Također, jedan od problema koji se pojavio a kojeg nisam očekivao, je bilo pitanje kadriranja pojedinih sekvenci. Kod planiranja nekih sekvenci mozak mi je jednostavno zablokirao i niti jedno riješenje koje mi je palo na pamet nije bilo zadovoljavajuće. Tako da sam storyboardove za pojedine sekvence radio i po par dana i još uvijek nisam bio zadovoljan napravljenim, a neke su se na kraju krajeva osmišljavale na licu mjesta što inače nije dobro i ne preporučam takav način rada. Kasnije se ispostavilo da neke stvari koje su na papiru izgledale dobro u stvarnosti i nisu bile baš moguće, te sam imao viška kadrova koje sam morao izbaciti jer za njih u finalnoj verziji filma jednostavno nije bilo mjesta.

Na kraju krajeva moram priznati samo smo se zbilja dobro zabavljali snimajući taj film i da nisam uopće požalio što sam se upustio u to, dapače, veselim se novom projektu.

Koju opremu koristite za snimanje? Koje tehničke karakteristike igraju glavnu ulogu kod odabira?

Iz osobnog iskustva, ali i pričanja nekih drugih amaterskih filmaša koje osobno poznam, mogu reći da se od opreme obično koristi sve ono do čega možete doći preko nekih prijatelja i poznanika ili ono šta i sami posjedujete (kamera, kompjutor i ostalo). Naravno, uvijek težite k tome da nabavite što bolju opremu, no nedostatak novca vas uvijek u tome koči.

Kada bih baš morao izabrati glavne tehničke karakteristike kod odabira opreme, onda bi to jednostavno bilo - “glavno da funkcionira za ono šta ti treba”. Naravno, preporučljivo je nabaviti što kvalitetniju kameru što veće rezolucije kao bi vam kvaliteta slike bila što bolja, što jači i što bolji kompjutor kao bi ste bez problema mogli obrađivati i montirati sirovi materija bez ikakvih problema, vanjski hard disk od barem 250 GB za spremanje materijala, što sirovog što obrađenog, rasvjetu (mogu proći i najobičniji reflektori koji se mogu kupiti već po cijeni od 100 kn na više u mnogobrojnim hr. trgovačkim lancima) i po mogućnosti nekakav malo bolji mikrofon ili tkz. pecaljku kako vam se u filmu ne bi čuo apsolutno svaki zvuk koji se zapravo i ne bi trebao čuti (tipa vjetar ili disanje kamermana kao u slučaju mog filma).

Kad sam ja išao snimati svoj film koristili smo nekakav tada relativno skup a danas jeftini Canon MD-140 PAL Mini DV Camcorder te Pentium IV za montažu i specijalne efekte. O mikrofonu i rasvjeti tada uopće nismo razmišljali i tek nam je kasnije palo na pamet da smo možda morali i to nabaviti - velika pogreška. Uglavnom za naredni projekt imam namjeru definitivno nabaviti bolju opremu.

Kojim se softverom tvoja ekipa koristi kod raznih stadija stvaranja filma?

Kada smo bio krenuo montirati film prvo sam za montažu namjeravao koristiti Adobe Premiere Pro jer to smo bili koristili i na faxu i u tom programu sam znao (i još uvijek znam) raditi. No, ispostavilo se da iz nekog nepoznatog razloga taj program uopće nije mogao vrtjeti sirovi materijal u DVD rezoluciji, te kad sam htio vidjeti preview montiranog materijala prikazivao mi se samo svaki 5-6 frame. Onda smo se kolega i ja odlučili nabaviti novi program i izbor je sasvim slučajno pao na Video Editor 7 iz paketa MediaStudio Pro 7 i on je i više nego uspješno poslužio svrsi. Bio je relativno jednostavan za korištenje a nudio je i neke već gotove montažne efekte (pretapanja, rotiranja i još mnogo toga). U njemu je montirana i slika i zvuk. Specijalni efekti (eksplozije, bljeskovi tijekom pucnjave, rupe na zidovima i krv koja prska) su pak rađeni u programima 3D Studio Max te u Adobe After Affects i to je radio jedan moj dobar prijatelj i kolega s faxa. Uvodna špica je također rađena u 3D studio Maxu a odjavnu špicu sam radio ja osobno kombinirajući Adobe Photoshop i Adobe After Affects.

Inače za efekte se još osim 3D studio Maxa može koristiti i Maya, iako sobno preporučam Max jer je taj program mnogo lakši za učenje i rad. Tu su još i raznorazni plug-inovi za neke od spomenutih programa koji vam uvelike olakšavaju neke stvari. Također te, nazovimo ih glavne programe, možete kombinirati sa nekim drugim programima koji su specijalizirani samo za pojedine stvari (recimo Zbrush) pa finalni rezultat može biti zaista zadivljujuć. Uglavnom, današnji softver je toliko napredovao pa je sa malo novaca, malo znanja i relativno solidnom opremom (recimo komp. za nekih 7-10 tisuća kn) moguće napraviti što god poželite.

Predstavi nam ukratko Dragonrage sa zanimljivostima. (Film možete pogledati ovdje).

“Dragonrage”, u prijevodu “Zmajev bijes” je snimljen 2004. u roku od dva tjedna. Budžet je iznosio oko 800 kn, iako smo ga zaokružili na 1000 kn, i to se je odnosilo većinom na kazetice za kameru, rekvizite (pištolje, puške i sl. stvari), odjeću koju smo uništili tijekom snimanja, hranu, itd. Sve ostalo (gluma, montaža, scenarij itd.) je bio produkt dobre volje i slobodnog vremena svih ljudi koji su sudjelovali u stvaranju ovog uratka (njih 9).

Ideja da snimim film mi je jednostavno pala na pamet, ko iz vedra neba, jedne večeri kada sam išao spavati. Taman sam prethodno gledao neki film, ali se na žalost ne sjećam koji, i palo mi je na pamet, “Pa to uopće nije teško! Mislim, koliko teško može biti snimiti film?! Snimit ću i ja jedan!”. I već te noći su mi se počele motati kojekakve ideje po glavi i nizati kadrovi pred očima.

Tada sam tu ideju (da snimimo film) sljedećeg dana predložio svojim prijateljima. Njima se je ideja naravno svidjela, a imao sam već i neku zamisao kako bi tekla priča, što im se je isto svidjelo iako su mi savjetovali da ju malo produžim. Tada je jedan moj prijatelj preuzeo pisanje scenarija. Inače sama priča i nije bila Bog zna koliko originalna (obična priča o osveti plaćenog ubojice kakva krasi svaki drugi B film). No mi nismo ni htjeli izmišljati “toplu vodu” i ulaziti u neku dubinu priče što je kad danas gledam kao što rekoh bila i jedna moja pogreška. Početna zamisao je bila da napravimo film za zabavu, akcijski triler koji bi i nama i drugima u Hrvatskoj dokazao što je sve moguće napraviti za veoma malo love i uz pomoć dostupne tehnologije (digitalna kamera, kućno računalo i sl.), u čemu smo ja mislim, djelomično i uspjeli.

Nakon što je scenarij bio gotov krenuo sam u potragu za “glumcima”. Glavnu ulogu plaćenog ubojice Zmaja, sam naravno dodijelio sebi (hehe), a ostale sam podijelio svojim prijateljima. Inače, na ovom filmu svi su radili sve. Kad netko nije glumio, snimao je, ili pomagao oko kablova i sl. stvari. Tako sam ja npr. režirao, montirao, snimao i glumio dok su i drugi članovi ekipe su imali više poslova tijekom produkcije i post produkcije filma.

Dali smo se u potragu za lokacijama i na kraju smo gotovo sve lokacije pronašli u Novom Zagrebu, u kvartu Dugave gdje je snimljeno 90% filma. Onih drugih 10% se odnosi na lokaciju u Srednjacima gdje je snimljena jedna kratka sekvenca i sekvencu snimljenu ispred improviziranog green screena na mom fakultetu.

Samo snimanje je bilo dosta naporno. Naime, cijeli film je sniman samo sa jednom kamerom te su se mnoge scene, bilo one akcijske, bilo one sa dijalozima, morale ponavljati i po nekoliko puta kako bi ih snimili iz različitih kutova i planova. A uz to, nisu svi pokušaji ni uspijevali od prve ili druge, pa se je i zbog toga ponavljao po nekoliko puta kako bih dobio dobru glumačku izvedu - iako sam u tome samo djelomično uspio jer ipak to nisu profesionalni glumci već naturšćici/amateri od kojih su poneki bili i tvrdoglavi. Na sreću, neki su ostvarili prilično dobre izvedbe. A uz ta mnogobrojna ponavljanja bilo je i užasno vruće jer smo film snimali u 8 mjesecu, po najvećim vrućinama, a to je bilo još gore jer smo gotovo svi nosili jakne ili kapute sa dugim rukavima u kojima smo se preznojavali.

Montaža je bila možda čak napornija od samog snimanja. Trebalo je pregledati na sate i sate snimljenoga materijala (mislim da smo napunili 3 ili 4 kazetice u trajanju od 60 min.), te među mnogobrojnim ponavljanjima izabrati dobre i uspješne kadrove. To je potrajalo nekoliko dana. Kada sam napokon izabrao dobre kadrove i bacio sam se u montažu, program u kojem sam namjeravao montirati se ispostavio loš, te sam morao tražiti novi. Kad smo našli novi program koji je savršeno radio, trebalo ga je skužit, kako funkcionira, kako se radi u njemu i to je potrajalo. No kad sam se “ufurao” u to stvari su se kretale normalnim tijekom. Nažalost zbog nedostatka jedne sekvence koju smo morali snimati pred green screenom, montaža se odužila i na gotovo godinu dana.

Inače, ponosim se time što mogu slobodno reći da je ovo vjerojatno prvi film, a ako ne prvi, onda među prvima na kojem su korišteni vizualni CGI efekti kod nas, u Hrvatskoj. Vani je to već ko dobar dan no kod nas je drugačija situacija, kod nas naši filmaši kao da nisu čuli za to. Film ima sveukupno preko 700 kadrova, možda čak i 1000 (nisam siguran, probao sam ih jednom izbrojiti, ali nisam uspio) a 50-ak ih ima ubačene specijalne efekte - bilo da se radi o pucnjevima iz pištolja, krvi koja prska, eksplozijama i sl. stvarima, bez uračunavanja uvodne i odjavne špice. Također moram se pohvaliti da smo na ovom filmu prvi u Hrvatskoj (u to sam siguran.) koristili tkz. 3D stuntmana. 3D stuntman se u posljednjih par godina naveliko koristi u Hollywoodskom filmu, te su ga koristili u filmovima poput Matrix Realoded, Matrix Revolution, Hellboy, Blade 2, Spider-man i u još mnogo drugih. Za one koji možda ne znaju što je to 3D stuntman evo kratko objašnjenje. 3D stuntman je trodimenzionalan kompjutorski model nekog glumca (ovisi o filmu), njegov kompjutorski kaskader koji zamjenjuje tog glumca u nekim opasnim scenama koje su preopasne da ih izvodi čak i profesionalni kaskader/stuntmen. U našem filmu je to bila eksplozija auta. Scena je zahtijevala da glumac stoji pokraj auta koji eksplodira i da ga ta eksplozija raznese, tj. odbije o zid. To je bilo nemoguće izvesti bez CGI efekata i 3D stuntmena.

Sve u svemu, u cjelini filimić ima mnogo grešaka, što režijskih, što montažnih, što glumačkih, što ovakvih, što onakvih… i ja ih vidim te bih mnogo toga danas napravio drugačije i bolje, da mogu. No što je tu je. Na kraju je film ispao malo previše trashy iako mi to nije bila namjera, ali opet s druge strane mislim da se ogromni uloženi trud isplatio, jer tko god je imao prilike pogledati film imao je za njega samo riječi pohvale. Ne znam, možda je to bilo zato jer sam i ja stajao pokraj tih osoba pa nitko nije htio reći ništa loše (hehe) ili su to zbilja mislili. Bilo kako bilo, u usporedbi sa uobičajenim Hrvatskim filmom koji se žanrovski obično svodi na drame, mislim da smo snimili ako ništa drugo, vizualno iznad prosječan film.

Mnogi smatraju da bi Hrvatska kinematografija trebala ponuditi daleko više od niza drama sa ratnom tematikom. Koje je tvoje mišljenje o filmskom stvaralaštvu u Lijepoj Našoj te šta bi volio da se promijeni?

Ja se slažem sa tim čestim navodima o našoj današnjoj kinematografiji. Gotovo da nema Hrvatskog filma danas a koji se ne bavi domovinskim ratom. Krenuvši od najpopularnijeg i najpoznatijeg “Kako je počeo rat na mom otoku” preko “Grbavice”, “Dva igrača s klupe”, “Put lubenica” pa do “Gospe”, “Svjedoka” i još mnogih drugih naslova koje bih sad mogao ovdje spomenuti.

Ako nije u pitanju domovinski rat, onda su u pitanju teške socijalne drame ili komedije koje nisu nimalo smiješne. U našoj kinematografiji kao da ne postoje neki određeni žanrovi. Na prste jedne ruke mogu se recimo nabrojati Hrvatski SF filmovi ili Horror filmovi (”Gosti iz galaksije”, “Infekcija” i to je od prilike to). Trilera ima malo više ali sve je to redom osrednje ili loše, a akcijski film kao takav uopće ne postoji. Naši filmaši se stalno izgovaraju kako za tako nešto nemaju sredstava i sl. ali to uopće nije istina, a tome u prilog govore i budžeti domaćih filmova koji se kreću od 3-6 milijuna kn.

Problem je to što su naši filmaši ili zastarjeli pa snimaju filmove kakve su snimali i prije 20-30 godina (recimo Bulajić, Vrdoljak, itd.) ili snimaju filmove samo za sebe i ne zanima ih mišljenje publike ili to što bi publika željela gledati. Ne, oni kao da rade filmove koje će samo oni gledati kod kuće u društvu svoje obitelji ili sami i diviti se tome što su napravili.

Recimo ako se ne varam Lucas Nola je u intervjuu jednom prilikom izjavio kako njega mišljenje publike ne zanima! A za koga bi se filmovi prvenstveno trebali snimati ako ne za publiku i čije bi mišljenje trebalo biti važnije ispred svih ostalih ako ne mišljenje publike? U posljednjih par godina se pojavilo par mladih filmaša, Goran Kulenović i Kristijan Milić koji su prije par godina za male pare snimili zanimljivi omnibus “24 SATA - Sigurna kuća/Ravno do dna” koji bi se mogao žanrovski opisati kao kombinacija akcijskog trilera i crne triler komedije te su obojica time pokazali da u našoj domovini ima ambicioznih ljudi, mladih filmaša koji bi mogli podići HR filma na jednu veću razinu. To je Milić dokazao i nedavno osvojivši Arenu za najbolji Hrvatski film svojim naslovom “Živi i Mrtvi” koji mnogi proglašavaju mogućim hitom samo zbog mnogo scena nasilja, specijalnih efekta i svega onoga što nismo navikli vidjeti u Hrvatskom filmu i zbog čega je taj naslov drugačiji od ostalih. Nadam se da će to zaista biti tako.

Zaključak je da bi Hrvatska definitivno trebala ponuditi daleko više od niza drama sa ratnom tematikom, i daleko više od ne duhovitih komedija i da Hrvatska to može ponuditi, samo s pravim ljudima koji će sjediti iza kamere. A takvih mladih ljudi u hrvatskoj ima podosta, samo im nitko pored jednog Vinka Brešana, Zrinka Ogreste i drugih faca neće dati šansu ili priliku da se dokažu osim ako se oni na neki način samo ne izbore za nju.

Koji su ti planovi za buduđnost? Kakve bi filmove volio snimati?

Plan mi je da se svakako bavim filmom, pa makar samo u amaterskim krugovima iako mi je želja naravno se probiti među “face”, da se tako izrazim, i raditi filmove koji će se prikazivati u kinima ili barem na Tv-u i DVD-u i za koje će publika naširoko znati a ne samo u ograničenim krugovima. No, dok napokon ne snimim neki film koji će i publika i kritika prigrliti te koji će mi pružiti šansu da se i profesionalno bavim filmom, namjeravam se baviti reklamama, ilustracijama i sličnim stvarima ne bih li zaradio za kruh i svoje amaterske filmove.

Ono što bih prvenstveno volio snimati su akcijske triler drame, jer to je mješavina žanrova koju ja najviše volim iako često također volim pustiti mozak na pašu uz blesave no brain akciće C, B ili A produkcije. No to je samo nešto što me zabavlja i opušta, dok mi veći užitak kod gledanja pružaju ozbiljniji filmovi u kojima doduše ima akcije, ali je ona samo popratni sadržaj dok u prvi plan dolaze ljudski likovi i njihovi među odnosi. Ali pored toga zanimaju me i SF-ovi i horrori, tako da imam želju nešto snimiti i u okvirima tih žanrova.

Što se tiče projekata koje imam u planu, moram priznati da ih ima dosta. Zapravo, imam već unaprijed isplanirane sve projekte za sljedećih pet godina. Doduše neke smo projekte moja ekipa i ja počeli razrađivati još prije možda godinu i pol, no zbog nezadovoljstva sa scenarijima su odgođeni.

Prvi koji je na redu je horror SF za sada radnog naslova “Incident”. Neću puno o tome govoriti sada jer još nije vrijeme, no samo ću reći da se radi o filmu čija će se radnja odvijati nekoliko godina u budućnosti, u svijetu gdje vlada i razne korporacije rade tajne eksperimente na ljudima ne bi li stvorili savršenog čovjeka, ali samim time uništavaju čovječanstvo kako znamo danas. Zanimljivo jer što imamo u planu snimati dva filma od jednom. Jedan iz gledišta trudne žene koja nosi jedinog potomka te nove ljudske vrste i bježi pred vladinim agencijama, vojskom i zaraženim ljudima te drugi iz gledišta vojske.

Tu je i triler drama “Zmija” bazirana djelomično na istinitim događajima koji su se zbili prije nekih godinu i pol kada je Dragutin Golik zvan Zmija junački pokušao spriječiti pljačku Zagrebačke banke, zbog čega je kasnije umro od posljedica ranjavanja. Naravno, mi ćemo priču malo nadograditi i nadam se snimiti izvrsnu triler dramu koja će s e svidjeti publici. Zatim tu je i akcijski SF triler “Holo” koji se radnjom odvija 15 godina od danas, u Zagrebu te prati istragu jednog detektiva u svijetu gdje se ljudsko društvo uvelike oslanja na tehnologiju holograma.

A tu je jedna policijska triler drama pod naslovom “Tama” koja se odvija u jednoj noći a prati tri lika, prijatelje iz djetinjstva koji su danas na različitim položajima. Jedna je detektiv u policiji, drugi je agent u jednoj agenciji tipa FBI a treći je internacionalni terorista. Ta noć će svoj trojici promijeniti živote.

I na kraju krajeva tu je i nastavak “Dragonragea” ovaj puta naslovljen kao “Dragonrage: Arsenal”. To će biti projekt gdje ću se malo ispucati i ispuhati nakon ovih malo ozbiljnijih projekta i nadam se snimiti zabavan ali i cool akcić.

Da li ću nam kraju uspjeti snimiti i jedan od tih filmova ili ću imati sreće i snimiti ih sve baš onako kako sam zamislio, ne znam. Nadam se da hoću i da će barem jedan od tih naslova postići neki veći uspjeh, ali ono što mi je najvažnije od svega je to da publika koja bude imala prilike gledati te filmovi bude zadovoljna.